Kazu ovdje je bilo selo Purtici,

Kazu ovdje je bilo selo Purtici,

Zepa, pojam ranije dobro poznat onima koji procitase pricu
nobelovca I. Andrica “Most na Zepi”, ponovo se nakon
legende o gradnji tog mosta u 16 vijeku, sire procula
nesretnim ratnim dogadjajima u Bosni 90 tih godina.
Junacki otpor tih slabo naoruzanih gorstaka, naseljenih
u nepristupacnoj plodnoj zivopisnoj kotlini, u kojoj je
po padinama, kao rojevi pcela, nacickano 18 sela, a
podnozjem tece zapjenusana Zepa, usao je u ratne
izvjestaje i hronike svih znacajnijih bjelosvjetskih glasila.
Prica se, da i za vrijeme onoga rata, nijedna vojska nije
se ohrabrila uci i suociti sa opasnoscu negostoprimstva.
Pristupi u kotlinu sa dvije uske ceste, jedna od strane
Rogatice a druga od Han Pijeska, lako su se mogli
kontrolisati i sprijeciti da udje sve sto se krece, a
posebno ako je vece od pjesaka.

Pocetkom rata u Bosni u junu 1992 jedna kolona srpske
vojske sa tenkom, oklopnim transporterom i vise kamiona
pokusala je uci u ono sto je uvijek bilo zabranjeno. Posljedice
su bile tragicne: vise od 60 poginulih a nepoznat broj ranjenih
uz unistenje vozila bio je bilans tog pokusaja. Od tada pa do
kraja jula 1995 vise nije bilo ozbiljnih pokusaja ulaska.
Umjesto toga nastavljeno je stalno granatiranje sa daljine
i unistavanje svega bez razlike u ovoj od strane UN
“zasticenoj” enklavi, u koju se pored lokalnog bosnjackog
stanovnistva slilo sve sto je bjezalo iz okolnih okupiranih
podrucja Visegrada, Han Pijeska, Rogatice, Sokolca itd.
ukupno blizu 4000 dusa.

Tako se za 3 godine rata ovaj plodan vocarski kraj pretvori,
sto od baruta, sto od neodrzavanja, u divlju sumu ranjenu,
razvaljenu i napadnutu bolestima. Nesto hrane od UN sto
je propustano, nesto struje koju su vrijedni gorstaci
proizvodili na Zepi malim improvizovanim centralama,
nesto municije i oruzja koje je stizalo samo njima poznatim
stazama i bogazama ili otimano od neprijatelja, odrzalo ih
je do kraja jula 95.

Kada je poslije pada i tragedije Srebrenice iz ove enklave
po sporazumu evakuisano civilno stanovnistvo pod nadzorom
UN, a vojska se probila tajnim puteljcima i vododerinama
uz vrlo malo zrtava prema Kladnju, usla je srpska vojska i
u opustjeloj enklavi popalila i minirala sve sto je bilo plod
vjekovnog ljudskog rada. Nestalo je sve osim mosta koji
je valjda svojom impresivnoscu zaustavio i osvajace. Tada
je u Zepi za narednih skoro 5 godina zavladao mrtvi mir
bez igdje ikoga osim divljih zivotinja.

Povratak i obnova

Negdje pocetkom aprila 2000, oko 50 Zepljaka odlucilo
je da se vrati i izvidi mogucnosti opstanka. Ovo se odmah
proculo i prvi je priskocio u pomoc UNHCR donacijom
satora i hrane. Slijedili su njemacki bataljon SFOR-a
donacijom sredstava za obnovu 40 kuca i holandska
organizacija DRA takodje donacijom sredstava za 40
kuca, skolu, ambulantu, dva traktora i “Jeep”. Americka
agencija za medjunarodni razvoj (USAID) obezbjedila je
sredstva za obnovu potpuno unistene elektro energetske
mreze u podrucjima povratka. Vec pocetkom maja 2000
u Zepi je boravilo oko 200 povratnika od predratnih oko
3000 stanovnika. Naravno, ovisili su od pomoci u hrani i
drugim potrebstinama sto je stizalo od humanitarnih
organizacija, rodjaka, prijatelja, posjetilaca itd. Zapocelo
se od onoga sto je uvijek prvo: ciscenje rusevina i
raskrcivanje puteva i rastinja.

Toplo junsko prijepodne. Krecemo iz Han Pijeska
asfaltom 12 km. do odvojka uske makadamske
ceste za Zepu. Mi smo prethodnica za sagledavanje
rjesenja za dovod struje. Ulazimo, sve zaraslo. Pratimo
tragove par vozila koja su prosla. Kao i svugdje treba
biti oprezan radi mina. “Jeep” stalno udara bocno u
granje izraslo zbog visegodisnjeg neodrzavanja.
Nakon par kilometara mala cistina i mramorni
spomenik izradjen poslije rata sa oko 60 imena
poginulih srpskih vojnika 1992. Malo dalje ispod
puta prevrnut zahrdjao tenk JNA. Dublje u provaliji
ostatci spaljenih kamiona. Mrtva tisina, covjeka malo
podilazi jeza.

Nakon 3-4 km. sa desne strane cistina i mali sator
pored srusene kuce. Pored satora “fijaker” sporet.
Stariji covjek i zena prilaze. Pitamo gdje smo?
Kazu ovdje je bilo selo Purtici, oko 40 domacinstava.
Ne vidi se nista cak ni rusevine, sve je zaraslo i podivljalo.

Nakon oko sat voznje gledajuci usput porusena sela
udjosmo u Zepu, centralno mjesto u dolini. Sve je
sruseno. Veliki satori UNHCR i malo popravljen
krov bivse ambulante, sve namjenjeno za kolektivni
smjestaj. Skupilo se dosta Zepljaka. Pitamo ko je
glavni, ko vodi spiskove, ko se brine o donacijama,
ko uopste vodi evidencije. Kazu Hasib Omanovic
je predsjednik udruzenja za povratak. Nalazimo ga,
energican jak covjek srednjih godina. Vodi dosta
pedantno spiskove povratnika, kuca za obnovu,
kontaktira sa donatorima, stize na sve. Mi se
predstavismo. Struja je magicna rijec svugdje.
Lica se razvedrise. Vidimo sve starije osobe.
Pitamo gdje je omladina? Kazu 5 godina je dug
period. Vecinom su otisli u prekookeanske zemlje,
a nesto se snaslo po Sarajevu, Zenici… Vratili bi se
i oni rado, ali nema posla. Od cega da se zivi? Mala
djeca nema skole itd. Mi stariji vratit ce mo se svi
nemamo kud, sad nas deloziraju po Sarajevu, Visokom,
Zenici itd. Bit ce bolje kazemo. Vidjet ce mo se uskoro
ponovo.
.....
Epilog

28 novembar 2000, sve je spremno za pustanje u pogon
prve faze obnovljene alektricne mreze. Americki ambasador
Gosp. Tomas Miler uz prisustvo mase naroda, direktora
USAID, predstavnika izvodjaca, donatora i zvanicnika iz
Elektrodistribucije R.S. svecano, poslije prigodnog govora,
pokrece polugu u trafostanici i ulicna rasvjeta u Zepi je
planula. Ambasador je odusevljen prirodom i ljudima sa
kojima se rukuje i prica. Otisao je pjesice do mosta i divio
mu se. Obecava da ce doci na proljece specijalno na teferic.
U medjuvremenu se ubrzano zavrsavaju kuce i razvodi struja
druge faze. Ide sporo nismo zadovoljni ali je teren tezak.
Bojimo se snijega. Vrijeme srecom i dalje sluzi. Posljednja
posjeta prije finalne inspekcije 25 januar 2001, jos malo
i sve ce biti gotovo.

Zepa opustila, mnogi otisli. Ostalo oko 80 povratnika da
prezimi. Ostali, koji su imali negdje smjestaj, otisli jos bar
jednu zimu provesti dok se situacija sa obnovom jos ne
popravi. Kazu bice nas na proljece bar 700 ako Bog da,
nema vise politickih prepreka samo da se nadju donatori,
ni nama se ne sjedi u tudjem. Mrak nas hvata u sumi iznad
Zepe. Dvije divlje svinje na cesti, valjda i one zadovoljne,
pojavile se da nas isprate. Imace ih ko loviti.

M. Tufo
[/font]