Hamza Alić, bosanski olimpijac (Ezher Beganović)
“Zaista je lijepo vidjeti kada se skupimo u mesdžidu da klanjamo. Bude nas dosta, hvala Allahu. Zaista je to poseban osjećaj. Nažalost, na svjetskim i evropskim takmičenjima nisu obezbjeđeni mesdžidi. Na Mediteranskim igrama i na Olimpijadi jesu. I na ovoj Olimpijadi bit će obezbjeđen mesdžid.”
Nikada, ni u jednoj prethodnoj godini nisam imao ovakve uvjete, niti sam imao mogućnosti za pripreme kao što sam imao ove godine, tako da sam potpuno spreman za Olimpijske igre, kaže nam na početku razgovora Hamza Alić.
Njegov izgled, 128 kilograma mišića i odlučnost koju pokazuje svakog trenutka, ulijevaju nadu da će naš Hamza uspjeti baciti kuglu do željene daljine. Prije tri mjeseca Hamza Alić uspio je popraviti lični rekord bacivši kuglu 21,07 metara, što je samo 4 centimetra manje od državnog rekorda koji još uvijek drži nekadašnja legenda Zlatan Saračević. Ako bi uspio ponoviti ovaj rezultat, Hamza bi mogao postići odličan rezultat. Stoga i očekuje da će u Pekingu ući u finalni krug, a onda šta Allah da. ''Moj cilj na ovim Olimpijskim igrama je da uđem u finale. A onda se može dogoditi sve, sve je otvoreno.'' Prije postizanja velikih sportskih rezultata, Hamza je iskusio svu težinu ovosvjetskog života, ali i svu težinu onoga kroz šta prolaze sportisti u Bosni i Hercegovini.
Srebrenička golgota
Hamza je rođen 1979. godine u Srebrenici u selu Krušev Do. Preživio je, odnosno doživio je srebreničku golgotu koju, kako kaže, nikada neće niti može zaboraviti. ''Prilikom pada Srebrenice svi oni koji su se zatekli tamo morali su da bježe. Moj otac i ja odlučili smo da idemo sa konvojem preko šume do slobodne teritorije. Iako sam tada imao samo 16 godina, ja sam, a i roditelji su odlučili tako zbog toga što sam bio krupniji od svojih vršnjaka, krenuo u šumu gdje sam se skrivao sa ocem, rodbinom i komšijama. Tako da smo u šumi proveli sedam-osam dana, da bismo nakon toga odlučili da krenemo prema slobodnoj teritoriji, jer su nas otkrili. Putovali smo jedno sedam do deset dana. Upali smo u tri zasjede. Na prvoj i drugoj zasjedi niko nije poginuo. U trećoj zasjedi od nas 75, koliko nas je bilo, nas pet se odvojilo, 25 je zarobljeno, 25 je pobijeno, a dvadesetak se vratilo nazad. U tih 25 koji su zarobljeni bio je i moj brat, a u onoj petorci koja je nastavila put bili smo moj otac i ja. Danima smo se skrivali po šumama. Jednog dana došli smo u zonu između Olova i Kladnja, došli smo do četničkih rovova. Primijetili smo da nema žena i djece. Po tome smo primijetili da bi ispred njih mogla biti međuzona. Tamo dalje vidjeli smo tranšeje, tenkove, vidjeli smo kako se smjenjuju. Molili smo Boga da padne kiša iako je danju bilo tako toplo, nigdje oblaka nije bilo, kako bismo iskoristili noć da se probijemo do slobodne teritorije. Navečer smo ušli u njihove rovove, držali smo za ranac jedan drugog, nije se vidio prst pred okom jer je Bog uslišao naše dove, zaista je kiša padala. Kad smo došli do prvih rovova, ja sam bio predzadnji, a komšija Ćamil držao se za moj ranac. Međutim, on se otkačio od mene. Tu smo se zbunili, nismo znali šta da radimo, kad smo iznenada začuli rafal. Mislili smo da je komšija Ćamil poginuo. Odlučili smo da krenemo naprijed. Jedina svjetlost koja nam je obasjavala vidik bili su srpski rafali. Prešli smo preko neke ogromne žice, prešli smo neku rječicu kod planine Karaula koja se nalazi između Olova i Kladnja. Ušli smo u šumu, skupili smo se onako. Bilo je hladno, bili smo gladni i žedni. Dok je s nama bio komšija Ćamil, on je imao malo šećera, nismo imali druge hrane, imao je oko 300 grama šećera tako da bi svaki dan svima davao pomalo kako bismo preživjeli. To nam je bila jedina hrana u tim danima.'' Hamza i ostali iz njegove grupe uspjeli su tog dana preći na slobodnu teritoriju.
Danas, kada je uspješan sportista i kada ide na velika takmičenja, Hamza se često prisjeti srebreničke golgote. Od svih tih iskušenja Hamza se danas najviše prisjeća jednog trenutka. ''Kad idem na takmičenja kroz glavu mi prolaze slike kroz šta sam sve prolazio. Razmišljam gdje sam bio, a gdje sam sada. To mi daje snage. Tako znam razmišljati naprimjer o toj zadnjoj zasjedi kada sam bio u po rijeke, ni tamo ni ovamo. Ugledao sam oca jedno dvadeset metara od sebe. Taman kad sam došao blizu oca, kada sam se počeo penjati uz obalu, sa kose je zapucao mitraljez. Ma, rafali su toliko oko mene dizali zemlju. Nevjerovatno je da me nije pogodio nijedan metak. Svjestan sam da je to bila samo Allahova volja da me tada ne pogodi nijedan metak.''
Trnovit put do uspjeha
Nakon prelaska na slobodnu teritoriju, Hamza Alić je sa roditeljima došao u Zenicu gdje i danas živi. ''Kada sam 1995. godine došao u Zenicu, bio sam, što se kaže, bez igdje ičega, imao sam samo ono malo odjeće na sebi.'' Već po dolasku u Zenicu, Hamza počinje sa treninzima i od tada kreće njegov sportski put. Nažalost, taj put krčio je sam, bez podrške države. ''Za kratko vrijeme odlučio sam trenirati atletiku. Tadašnji uvjeti bili su veoma teški. Nisam imao ništa, trenirao sam iz ljubavi. Tek kad sam ostvario rezultat od 19 metara, to je bilo 2003. godine, dobio sam prvu stipendiju od 300 maraka.'' Ni danas kada postiže vrhunske rezultate Hamza Alić ne dobiva zasluženu finansijsku potporu. Do ovih olimpijskih igara od Olimpijskog komiteta BiH on je dobio samo sportsku opremu kada je išao na Mediteranske igre. Iako je imao ponuda da nastupa pod zastavom drugih reprezentacija, kao što je Turska, Hamza Alić ostao je dosljedan da brani boje Bosne i Hercegovine, jer bacanje kugle je sport koji voli, sport u kojem želi postići još bolje rezultate za svoju Bosnu i Hercegovinu.
Moji Srebreničani su uvijek uz mene
Kao što smo rekli, Hamza Alić je iz Srebrenice. Iako živi u Zenici, njegovi Srebreničani su uvijek uz njega. ''Moji Srebreničani uvijek se obraduju svakom mom uspjehu. Čak su se uključili u projekat sponzoriranja mog odlaska u Peking. Načelnik Abdurahman Malkić organizirao je sijelo koje su nazvali ''Sijelo zajedno do medalje''. Iako sam ja sada na jednu ruku Zeničanin, moji Srebreničani me ne zaboravljaju i uvijek su uz mene.''
Zaista je lijepo vidjeti kada se skupimo u mesdžidu da klanjamo
Učestvujući na svjetskim takmičenjima, Hamza Alić ima priliku družiti se sa sportistima muslimanima. ''Prošle godine na Svjetskom prvenstvu u Osaki družio sam se sa Halidom iz Saudijske Arabije, diskašem koji je osvojio šesto mjesto. Nadam se da će ove godine osvojiti medalju. Jedva čekam da ga sretnem na Olimpijadi ove godine.'' Posebno emotivna sjećanja Hamza nosi sa takmičenja gdje on i ostali muslimani sportisti u mesdžidima klanjaju u džematu. ''Zaista je lijepo vidjeti kada se skupimo u mesdžidu da klanjamo. Bude nas dosta, hvala Allahu. Zaista je to poseban osjećaj. Nažalost, na svjetskim i evropskim takmičenjima nisu obezbjeđeni mesdžidi. Na Mediteranskim igrama i na Olimpijadi jesu. I na ovoj olimpijadi bit će obezbjeđen mesdžid.”
Nisam otišao ni na jedno takmičenje a da nisam uputio dovu Allahu da mi pomogne
“Čovjek bez vjere ne može ni dokle. Ne znam da sam otišao i na jedno takmičenje a da nisam uputio dovu Allahu da mi pomogne. Kad se prisjetim Srebrenice i svega onoga kroz šta sam prošao, zahvalim Allahu na Njegovoj milosti i na svemu što sam postigao. Samo Allahovom voljom danas sam ovdje.”
Piše: Ezher Beganović,Saff
Portal 
Home 
Traži 
Registracija 
Login 
Fri Aug 15, 2008 3:46 pm