Visegrad,nakon 16 godina masakra

Slike su majstorski uradene i one nam dosta govore,ali nama nema fajde ni pricati ni objasnjavati nikada se necemo odreci svoje podlosti koja nas ubija.

Svjedočenje iz Višegrada

Polovinom mjeseca aprila u naše selo Žlijeb su došli pripadnici bivše JNA (Užički korpus) i domaći srbi. Tada su vršili pretres naših kuća oduzimali lično naoružanja na koje su muslimani imali odobrenje, ali nikome nisu davali bilo kakav papir.

U mjesecu maju naše selo je bilo u opkruženju tako da su svaki dan po našem selu odnosno kućama pucali iz lahkog i teškog naoružanja.

Dana, a mislim da je to bilo 17.06.1992.godine od strane komšija srba iz sela: Žlijeb, Pozderčići, Gostilja, Kragujevac i dr. Sela protjerani smo mi muslimani iz naših kuća. Protjerivanje su izvršili MILIČEVIĆ GORAN, BOBAN ŠIMŠIĆ, ĐURIĆ MILOJE, NOVAKOVIĆ ZORAN I dr. Čijih imena se ne mogu da sjetim, a neke nisam ni poznavala. Naprijed navedeni su nas gonili ispred sebe do sela Podobravnje. Neki su bili u uniformi bivše JNA, a neki u civilnoj odjeći. U selu Obravnje su nas potrpali u kamione pod ceradom i pravo nas odvukli u “Vatrogasni dom” u Višegradu. Taj dan naćamo u Vatrogasnom domu, a to je 17.06.1992. godine. Istog dana kada su nas doveli u Vatrogasni dom popisali su nas. Samnom su bile žene iz sele Žlijeb, moje komšinice i to: sva imena poznata redakciji Bošnjaci.net, koje su do danas umrle prirodnom smrću. Sa nama su bili i 18 muškaraca i mldb. djece.

Dana 18.06.1992.godine dolazi MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ, BOBAN ŠIMŠIĆ i još oko pet njih koje nisam poznavala ja ali su ih poznavale druge žene.

Po mene je došao MILAN LUKIĆ i mog muža u jednu malu prostoriju na sprat Vatrogasnog doma naređuje nam da predamo pare, devize i zlato. Mi smo predali veću svotu para, a mislim da je bilo u devizama oko 25 hiljada maraka i dvije štedne knjižice koje su glasile na ime mog muža, a meni nije bilo poznato koliki je iznos bio na knjižicama. Želim napomenuti da smo bili vrlo imućni. Ja sam se morala skinuti gola da bi me pregledali da nisam nešto sakrila, a to je radio Lakić Mirka mesara sin Dragan. To mi je bio najteži momenat u životu što sam se morala skidati gola, a na vratima je stajao BOBAN ŠIMŠIĆ.

Naprijed navedeni su naredili 20-torici bošnjačkih muškarca da se izdvoje i odveli su ih. BOBAN ŠIMŠIĆ, MILAN LUKIĆ, MITAR VASILJEVIĆ su nam rekli da ih vode na razmjenu.

Međutim do danas se više nikada nisu vratili. Žene, djeca su plakali a Mitar Vasiljević je pogladio po glavi kćerku M.G. i rekalo: Nemoj da plačeš vratiće se otišao je na razmjenu na Pale, to je rekao Mitar Vasiljević. Boban Šimšić je stajao na vratima i bio je naoružan kao i svi ostali naprijed navedeni. Boban Šimšić je bio u policijskoj uniformi i pored automata imao je i pištolj i ručne bombe. Bobanu Šimšiću je prišla F. iz Žlijeba i rekla: šta je se muškarcima hoće li se vraćati. On je rekao marš od mene i otišao.

Od trenutka kada su odveli muškarce tj. 18.06.1992.godine počinju odvoditi jednu po jednu ženu na silovanje i zlostavljanje. Kada su odveli muškarce nastavlja odvođenje žena na sprat Vatrogasnog doma, a to je bilo sutradan 19.6.1992.godine. Meni je ponovo naredio MILAN LUKIĆ da idem na sprat Vatrogasnog doma ponovo za nama ide naoružan BOBAN ŠIMŠIĆ i stoji na vratima. Ponovo mi naređuje da se skinem gola, molila sam da to ne čini ali mi je naredio što sam morala uraditi. Kad me je pregledao Lakić Mirka mesara sin Dragan rekao je da više nema para rekao je da idem u prizemlje Vatrogasnog doma. Tada dolazi Milan Lukić i ostali traže ponovo pare i mene udara Dragan Lakić nogom u glavu padam na pod, počinje me udarati po cijelom tijelu, tada sam se onesvijestila. To je sve gledao Boban Šimšić. Dok sam bila onesviješćena nisam znala šta se dalje samnom dešavalo. Kada sam došla sebi naredili su mi da idem u prizemlje. Dugo sam bila u nesvijesti da su žene mislile da spavam. Istog dana uveče nas trpaju u kamion vuku prema Sjemeću. Kad su nas poveli Mitar Vasiljević je naredio da T. zvana siđe sa kamiona da ne može izaći iz Višegrada jer je mora ubiti. Tu sam prepoznala: Miličević Gorana iz Kragujevca sin Radoja, Šimšić Bobana i dr. koje nisam poznavala da su u pratnji konvoja. Zatim viđam PAPIĆ STOJANA iz Trševina, naoružan u uniformi bivše JNA. Tada nama dolazi Miličević Goran, naređuje da se vrate kamioni prema Višegradu i nas voze pravo pred Stanicu javne bezbjednosti. Tad pred nas izlazi BOBAN ŠIMŠIĆ i govori «Vidi mojih komšija neda im se iz Višegrada».

Odatle nas odvode u OŠ «Hasan Veletovac». Svakodnevno odvode žene na silovanje i to: imena šest Bošnjakinja poznata redakiciji. Nisam vidjela ko ih je silovao, ali kada bi se vraćale plakale su i odjeća na njima je bila pocijepana. Jad i pakao je bio u OŠ «Hasan Veletovac». Pošto sam bila pretučena u Vatrogasnom domu često sam dolazila u situaciju da gubim svijest, ali sam stalno viđala Bobana Šimšića, Joksimović Miloja, Papić Stojan, Gorana Miličevića i znam da sam Gorana pitala gdje mi je muž. Dolazio je Mikan nastavnik iz Prelova.

Moram napomenuti stale žene koje sam naprijed navela koje su bile samnom mogu ispričati mnogo više jer sam ja u najtežim momentima od premlaćivanja bila u nesvijesti od čega i danas osjećam teške posljedice i pod stalnom sam kontrolom ljekara.
Spremna sam dati izjavu bilo kom istražnom organu i ispričati istinu kao i svjedočiti o izvršenom ratnom zločinu nad muslimanima u Višegradu.


bosnae.blogger.ba/arhiva/2005/12/22
bosnjaci.net

SJEĆANJE NA VIŠEGRAD: NA DRINSKIM VRATIMA PAKLA
Autor: Bosnjaci.Net
Objavljeno: 15. Apr 2008. 07:04:28

Ko krije zločince i istinu o genocidu nad višegradskim Bošnjacima?

Višegradski genocidni Most
Niti u Europi, niti bilo gdje drugdje po svijetu, nema gradova kao Višegrad, Foča, Zvornik i drugih gradova Bosne i Hercegovine, koji već više od dvjesto godina gledaju u vrata pakla preko rijeke Drine.

Od zabilježenih upada Karađorđa i njegovih četničkih hordi u Višegrad, u Prvom srpskom ustanku 1804., pa sve do danas, srpski i crnogorski četnici su, u skoro pravilnim razmacima od po pedeset godina, izlazili iz vrata pakla i provaljivali u domove Bošnjaka i drugih žitelja Bosne i Hercegovine s dobro planiranim namjerama - silovati, popljačkati, spaliti, ubiti, i protjerati. Stoljeća genocidne politike Srbije i Crne Gore protiv Bošnjaka i drugih ne-srpsko-crnogorskih stanovnika Bosne i Hercegovine, a posebno u njenom istočnom dijelu, su dokumentirana.

Stoljetni rat između Engleske i Francuske se je vodio većinom na bojnim poljima gdje su se ogledale organizirane vojske. To nije slučaj Višegrada i drugih gradova koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

U Višegradu su bile, na paklenoj strani, organizirane razaračke jedinice sa svim elementima vojnog planiranja, tehnike, komunikacija i snabdijevanja - dok su na drugoj strani bili civili, obični ljudi, bez oružja i bez planova osnovanim na vjerskoj mržnji. Tako je bilo u svakom genocidu u Višegradu u zadnjih dvjesto godina.

U knjizi „Krvava ćuprija na Drini“, autor Mustafa Sućeska dokumentira genocide u Višegradu, pogotovo tokom Drugog svjetskog rata, kao i agresije 1992-1995. On je, kao 16-godišnjak, preživio četničko strijeljanje 1941. Statistički podaci njegovog rada, kao i recenzije knjige koju su napravili prof. dr. Ibrahim Bušatlija i Mustafa Smajlović, dokazuju stoljetne planove i izvršenja genocida Srbije protiv Bošnjaka.

Na dan 15. aprila 1992. godine, Užički korpus, pod komandom pukovnika Dragoljuba Ojdanića, je sa svim elementima vojne tehnike ušao u Višegrad. U njegovoj pratnji su bili kapetan Borko Glavinić, komandant kasarne Uzamnica, Branislav Savić, predsjednik SDS-a u Višegradu, Risto Perišić, ratni načelnik SUP-a, Dobro Tomić, šef kriminalističke policije, i mnogi drugi koji su počinili zločine protiv Bošnjaka (izvor podataka Arhiv Armije RBiH).

Užički korpus je ušao u Višegrad pod krinkom uvođenja reda i mira. Na dan 19. maja 1992. su se povukli u Vardište i presvukli u „Orlove“, „Arkanovce“, „Šešeljevce“ i formirali svoje četničko-genocidne brigade „Beli orlovi“, „Osvetnici“, „Garavi sokak“. Onda je počelo klanje, silovanje, nabijanje na krst i na kolac i obezglavljavanje Bošnjaka čija su tijela bila bačena u Drinu, rijeku koja odvaja Bosnu i Hercegovinu od vrata pakla. Drina je tekla, crvena, danima. Oko 3000 hiljade civila, Bošnjaka, je bilo pobijeno, od toga više od deset posto su bila djeca.

Višegrad, koji je stoljećima bio dom Bošnjaka kojih je prije 1992. bilo 13471, Srba 6743, Hrvata 32, Jugoslovena 319, ostalih 634. Ukupno 21199 stanovnika ili 63% Bošnjačkog stanovništva, je do 30. juna 1992. postao četničkim leglom u kojem više nije bilo niti jednog Bošnjaka. Tako se radi genocid, tako se gradi Velika Srbija, u srcu Europe, pred očima cijelog svijeta, u doba najvećih umnih dostignuća čovječanstva!

Dana 15. aprila 2008. dužni smo sjetiti se onih kojih više nema u Višegradu. Dužni smo sjetiti se i da Višegrada, kao doma Bošnjaka, danas nema.

Dužni smo odlučiti se da će Višegrad sutra opet postati dom Bošnjaka, kakav je bio kroz stoljeća. Unatoč genocidima, stoljećima organiziranim iz Srbije. Unatoč sljepoći Europe, koja to stoljećima prati. Radi se o ljudskim pravima. Radi se o pravima ljudi koji stoljećima gledaju u vrata pakla.

Nakon bježanja ispred četničke kame spašavajući gole živote ono što je ostalo Bošnjačkog stanovništva raselilo se po cijelom svijetu.